Crne misli

09.11.2018.

Najbolji prijatelj mi je tuga, osmijehnemo se jedna drugoj kad god se sretnemo......

Šta znači faliti? Šta znači kada neko koga si volio najviše na svijetu više nije tu, uz tebe? Ovaj blog je osnovan samo iz jednog razloga. Da bih pisala o težini boli koju osjećam nakon njene smrti. Tako da u svakoj narednoj rečenici ću opisivati tugu, i bol. Teško je. Teško je doživiti novo jutro i novi dan, a da ona nije tu. Teško je kada ne možeš pričati o njoj, jer boli previše. Bol je osjećanje koje je prisutno u meni, i koje ne jenjava. Ako bih ga tako mogla nazvati, osjećanje. Jednostavno, više mi ništa nije sveto. Nijedan segment mog života meni nije bitan. Meni nije bitno da li me neko voli, podržava, da li se neko trudi da je tu. Uprkos svemu, jedino što ja osjećam je bol zbog gubitka voljene osobe. Ništa više. Ustvari, lažem. Osjećam grižu savjesti radi svojih postupaka kojim nesvjesno povrijeđujem ljude oko sebe.... Ne mogu da objasnim nikome kako me boli kada svoju radost, tugu, i bol ne mogu da podjelim sa njom. Ona je meni bila sve, ali bukvalno sve. Da li vrijedi da je nekada i sanjam, kada ona uprkos tome ujutru neće biti sa mnom. Neće vidjeti sve korake i sva sranja koja sam uradila. Neće vidjeti ni dobro ni loše. Otišla je prerano, otišla je onda kada je najviše trebala. Poslije nje jedino što se moglo desiti u našim životima je zlo, jad, nesreća. Čitav moj život je satkan u jednoj velikoj tuzi, i nesreći. Svako novo jutro i svaki novi dan boli, i bol je jača nego što je bila prethodnog dana. Lažu ljudi koji kažu da bol prestaje, da vrijeme liječi sve. Vrijeme možda dopušta ranama da zarastu, ali meni da prebolim njenu smrt ne dopušta. Noć mi je kao godina, nikako da prođe. Po danu radim sve i svašta, lomim se samo da ne mislim na nju i njenu smrt. Zašto? Jer boli i jer ne mogu da živim sa tim, jer šta god loše da mi desi, ja razmišljam da je najbolje da se pridružim njoj jer gore valjda ima mjesta za mene kad već ovdje nema. Niko dok ne izgubi ono što voli više od života ne može da shvati kako je to. Ljudi moraju da prođu tuđu tugu kako bi je shvatili. Jednostavno, bol neće proći, moram da naučim da živim sa njom ali meni ne ide. Ja želim da idem njoj gore, želim da zaspim jednom i da se nikada više ne probudim. To su moje želje, ali do sad nisu ispunjene. Gledam šta vrijeme donosi, i da li će možda sutrašnji dan biti bolji od jučerašnjeg. Kao što kažu molim boga da me ubije tuga, ali da me ubije i spasi. Jer tuga je ona koja ubija, ali ona koja spasi. Možda je život gore puno bolji od ovog na zemlji, možda. Ni svom najgorem neprijatelju ne želim da doživi ovakvu bol, i da osjeća ono što ja osjećam svaki dan. Svaki dan mi je proklet, i poželim da se izvrištim na sav glas. Želim da moj glas dopre do Boga, da mi da do znanja zašto mi je uzeo ono što sam voljela najviše na ovom svijetu. Ne može me danas zavarati, ali sutra je ono što ubija. Ja sam dan prije bila presrećna, ali kada je došlo sutra ostala sam bez te sreće. Ostala sam bez svog pokretača, i bez svoje vodilje kroz život. To što imam osmijeh na licu ne znači da sam srećna. Znači da sam dovoljno hrabra da se nasmijem da glumim sreću, ali i da budem srećna u nekim trenucima. Nijedan ovaj osmijeh nije potpun jer nema nje. Ono što je ostalo iza nje je tuga, lažni osmijeh, strah i histerija. Uradila sam dosta loših stvari i bila loša. Time sam se borila protiv tuge, a sada činim još gore stvari samo da ne bih mislila na to. Jedva čekam da je opet sretnem, i da vidim njene zelene oči i da doživim onaj srdačan zagrljaj kakav je samo ona imala. Tetka, volim te!

01.11.2018.

Vidim samo mrak

Jad, čemer i teško stanje. Ne znam da li je do sada ijedan dan u mom životu imao smisla ikakvog. Da li ikada mogu zaspati mirnim snomom i čiste savjesti. Dosta ljudi pati radi svojih neuzvraćenih ljubavi, gubitka posla, gubitka voljene osobe i slično. Ja patim iz milion razloga, milion jadnih i tužnih razloga. Da sada počnem nabrajati, ne bih do ujutru završila. Osjećam se tako jadno, tako tužno i tako neispunjeno. Nikako mi neće biti jasno zašto ne može proći nijedan dan da se ja ne osjećam ovako žalosno. Meni u životu sve fali. Sve me tjera ka dnu, ka tom ponoru iz kojeg se ne mogu povući natrag. Život je pun problema, ali ja se sa svojima ne mogu nositi. Da je bilo sreće kraj mene bi ostala moja tetka, žena koju sam zvala majkom. Da je bilo sreće ne bi nikada upali u ovolike dugove i sranja koja se dešavaju oko nas. Da je bilo sreće ne bi mi zdravlje bilo ovako upitno, i zdravlje moje majke. Neprospavane noći smo proveli tata i ja, jer moja majka nije oka sklopila. Kukala je po cijele noći, molila boga da je uzme, i slične stvari. Njoj lijekovi ne pomažu, terapije joj odmažu. Ništa nikako da dođe u normalu. Sve je otišlo do đavola, a đavo je to sa zadovoljstvom prihvatio. Nikada i nikako da se sve vrati u normalu. Brinem i za sebe, za svoje zdravlje. Ta operacija će me skupo koštati, mog normalnog života. Znam sebe, i znam kako ću odbijati sve osobe koje će htijeti biti tu uz mene. Pored toga, boli me ovo stanje veze u kojoj sam. Nikako da se vratimo na pravi put, nikako da dođemo sebi. Toliko problema smo imali, ali on misli da je ovo sad sve okej, ali nije. Sve će tek postati gore. Sve ovo i još mnoštvo problema bih preživjela sa osmijehom na licu, da je tu pored mene moja tetka. Ona je bila moja vodilja, moj spas u svakom mogućem trenutku. Ona me nikada nije napadala, optuživala da nešto što radim je pogrešno, ona je jednostavno bila tu uz mene kada je trebala i bila moja vodilja. Toliko sam grešaka i prestupa učinila otkako nje nema. Toliko sam grijehova sebi dopustila, samo jer nema nje da mi kaže ne radi to, nema nje da me posavjetuje, nema nje da me sasluša da ne bih iz problema u provaliju. Nje nema.... Ostala sam sama na ovom svijetu, i nije mi nimalo lako. Preteško je, gušim se od bola, samo to niko ne vidi. Za sve i za svakoga imam vremena, ali boli toliko da imam osjećaj da me sutra biti neće. Svake noći molim boga da se ne probudim, da me uzme i da nestanem sa lica ove planete. Molim boga da se ne patim više, da ne zamišljam nemoguće, da ne sanjam svaku noć ljude koje nemam i da nemam noćne more svaku drugu. Ne mogu da trpim više, ne mogu da dišem više. Svega mi je preko glave. Tuga, jad, bijes i očaj su moji prijatelji. Oni su moji životni saputnici. Sada su oni dio mene, više nego ikada... Meni izlaza nema, ne vidim ga, ne vidim tu ruku spasa koja će me izvući iz ponora. Vidim samo mrak.

02.10.2018.

Pregažena................

Raspadam se. Nisam od čelika. Naivna sam ispala po ko zna koji put. Kako je moguće da sebi dopustim da me nečiji mio pogled prevari, i da pomislim da nekome značim. Kako sam mogla dopustiti da neko upravlja mojim osjećanjima i emocijama. Mislim da gubim volju i za ljubav, i za osjećanja i za sve. Jednostavno, nije mi više ni do čega. Osjećam poraz od ove silne ljubavi. Ali, stvarno mislila sam da me voli. Mislila sam da ću biti srećna sa njim. Mislila sam da ćemo jednog dana osnovati porodicu. Sada, kada mislim o tome, vidim koliko sam naivna. Povjerovala sam u sve što mi je rekao do sada, u sve riječi i osmijehe koje mi je uputio. Mislila sam da je to to. Uprkos mom razmišljanju i mojoj ljubavi, vidim da ovdje samo ja ispadam budala, zgažena skoro svaki put. Vidim da ovo nije ljubav, ovo je samo jedna velika laž. Ovo je samo apsurd kome su se mnogi protivili, i tek sada vidim da su bili upravu. Ovo jednostavo nije to. Ovo što ja osjećam je beskonačna ljubav, ali ono što ja dobivam su laži i lažna obećanja. Osjećam se toliko sramotno što sam povjerovala u sve te laži sa njegove strane, osjećam se tako jadnom. Vidim da sam kao i mnoge jedna prevarena žena, jedna žena čija su osjećanja zgažena, i bačena u vatru da gore. Svaki dio mog bića je vezan za njega, za njegov osmijeh i njegovu dušu. Svaki dio mene osjeća ogromnu ljubav, toliko silno želim da ga vidim i zagrlim, da osjetim da je to to. Da bude tu, međutim to nije tako. Po ko zna koji put me napravio budalom, i izdao moja osjećanja. Svaki dio moje duše me boli, svaki dio mog tijela je stradao. Ne mogu da shvatim da sam osjetila ljubav, i da je ovako zgažena. Nije stvar u tome šta ti je učinjeno, već koliko štete je nanijeto. Prijeko mi je potreban danima a njega nema. Prijeko mi je potreban svo ovo vrijeme, ali njemu su druge stvari sada bitnije. Ne znam gdje je sad i šta radi, ali znam da uživa u svojoj izdaji. Svaka mu čast na tome. Samo se bojim da iz ljubavi ne nastane mržnja, jer skoro pa sam počela da osjećam to......

19.09.2018.

Kad jedno krene, drugo zastane

U mom životu nikako ne može sve da bude onako kako treba, i u dovoljnoj dozi. Jednostavno nečeg imam previše, nečeg premalo, a nečega nimalo. Nije mi jasno i nemam rješenje za prevazilaženje ovog stanja u koje sam zapela. Jednostavno, ništa nije onako kako treba. Kao fol, novi namještaj, nove stvari, odnosi sa dečkom nikad gori, drugarice i drug su tu.... Nekako fali mi sve što nemam, sve što je nestalo iz mog života na ovaj ili onaj način. Ne mogu da nađem tu zlatnu sredinu, u kojoj sve može da funkcioniše onako kako treba. Uvjek nešto i nečega fali. Uvjek taj strah je prisutan u meni, u mom životu, u svemu što opisuje mene. Nikada u potpunosti nisam srećna. Nekad se pitam šta je to sreća, kako doći do nje... Neki dan od svoje rodice čujem kako me brat njene školske, tračao. Dakle on je išao sa mnom u razred i oćigledno, svojoj sestri ispričao nešto o meni. Koliko sam mogla povezati rekao je kako je on bio taj koji me maltretirao, i da sam ja otišla kod pedagoga tužeči ga za psihičko nasilje... Istina je da me maltretirao ali nije istina to za pedagoga, nije istina da sam ikome sem svojima govorila kako mi je u školi odvratnoj, pritom to je bila srednja, kako me svi maltretiraju itd. Nekako taj period života sam skoro zaboravila, ali me eto upravo to podsijetilo na taj odvratni period. Nikad u potpunosti da se oslobodim tog jada i čemera koji sa sobom nosim još od srednje. Sve u svemu, ja se nadam da će sutrašnji dan biti još bolji od današnjeg. Jednostavno fali mi taj neki osjećaj iskrenog osmijeha na mom licu. Danas sam izašla sa prijateljicom sa kojom se nisam vidjela dugo, a nekada smo bile stalno skupa i najbolje maltene. Sa djevojkom sam se toliko ismijala, i svaki taj moj osmijeh je bio tako iskren, da to nije realno. Ne mogu da vjerujem da me takva sitnica pravo oraspoložila i toliko sam se dobro osjećala poslije toga da to nije realno. Ipak, ona će za desetak dana otići na fax i nećemo se viđati često, dakle možda jednom mjesečno ako i toliko. Žao mi je što odlazi. Nikako meni se ne može ugoditi, i nikako ne mogu da budem u potpunosti srećna, uvjek će mi nešto faliti. Meni fali stara ja. Ona ja koja je radila šta je htjela, napijala se kada je htjela, i bila fuksa. Svima dobra sebi najgora. Sad sam potpuno drugačija, dakle ne valja. U slučaju da ostanem bez osobe koju volim možda se i vratim na staro. Trebao mi je jak pokretač da postanem normalna osoba, a trebaće mi jak pokretač da se vratim na staro. Definitivno, moram da osjetim dozu stare mene, osobe koja je dobar prijatelj, ali koja je mogla sa svima. Sada čujem priče o sebi, ja ovo ja ono. Prije sam bila najgora ali bar nisu priče kolale o meni. Žalim za tim vremenima, iskreno............

23.08.2018.

Mali sam, pa nek me i ubiju.....

Sinoć sam prisustvovala ubistvu. Za mnoge od vas ubistvo je kada ubiju čovjeka, ali za mene nije samo to. Nije bitno da li ubiju neku životinju ili čovjeka, ubistvo je ubistvo. Bijeli mercedes (oprostite ako nisam dobro napisala) je prolazio pored moje zgrade. Neka novija marka, uglavnom dobro auto. Neki ljakse vozi, došli nekome u goste i nagario frajer. Na putu je bilo mače, koje sam hranila danima. Milo, slatko i ljupko biće. Vidio je to mače, opsovao, prednjom gumom joj glavu slomio, zatim opet opsovao, zadnjim točkom pregazio i nagario ne mareći ni za šta. Malo mače se prevrtalo nekoliko puta i uginulo. Poenta je, da li je ovo normalno? Ubistvo mačeta je za njega bilo kao dobar dan. Šta ga briga, mače je, niko ne mari za tom malom životinjom. Šta da je u pitanju bilo malo djete, bi li isto uradio..... Ne mogu da vjerujem da nije imao srca, ne mogu da vjerujem da mu je bilo bitnije da negdje stigne od toga da li će na tom svom putu ubiti nekoga. Za mene ubistvo nekoga, bio čovjek ili životinja nema opravdanja. Jednostavno, to je ubistvo. On misli ako ima dobro auto, vjerovatno i dobro imovinsko stanje, da može da ubija svakoga ko mu se nađe na putu. On ne mari, njega baš briga... U fazonu je, ima se može se. Nije poenta u tome ko je on, i da li je bogat ili ne, poenta je u tome da je neko svjesno ubio živo biće, misleći kako je on nadmoćniji. Paz molim te, da li je? Da li je u ovom svijetu besmislenom ubiti nekoga sada postao hit, i trend? Gledan na vijestima svaki dan govore u ubistvu onog momka Davida... Pobogu, ubio si nekoga i za to nema opravdanja, nit kazne... Isto kao što je ovaj lik ubio to nevino malo mače koje mu se našlo na putu, sutra će da ubije malo djete ili odraslog čovjeka, jer pobogu, našao mu se na mjestu gdje nije trebao. Ono je malo, nevino, i slatko. Preslatko. Ne mogu da vjerujem da sam stalno svjedok nečijim smrtima, bilo tog mačeta ili moje voljene osobe. Ubistvo je ubistvo i za to nema opravdanja..... Ono je maleno, ono je nevino, ali džaba Kao što sam naslov kaže, mali sam, pa nek me i ubiju...

05.08.2018.

Starica

Danas, kao i ne brojeno punno puta sam bila u posjeti jednoj baki. S njom sam dosta života provela i mnogo je volim. Mnogo, neizmjerno. Nema djece, udavala se jednom, razvela.... Sada živi sama u obližnjem naselju. Sama, dan za danom... I tako od večeri do svitanja, od svitanja do večeri. Sama, sa posjetama od njenih najbližih, i naravno mojom i mojih sestara. Ta žena je preživjela drugi svjetski rat, i ovaj građanski. Puna je straha kada se smrači i kada mjesec sunce zamjeni. Očigledno je to, sve i da ne kaže. Strah je, jer je sama. Samoća je ono što svako normalno društveno biće zabrinjava. Ponekad volimo da smo sami, ali ja još nisam čula za osobu koja u potpunosti voli samoću. Zamislite, dani, godine prolaze, a ti si u jednom malom sobičku i ćutiš. Nemaš nikoga s kim bi mogao dvije riječi da progovoriš, to je tako tužno, to je tako žalosno. Pobogu mi smo društvena bića, mi nismo stvoreni za samoću. Nismo životinje, ljudi smo. Volim tu ženu mnogo, i neizmjerno kao što već navedoh. Ona je meni mnogo bitna u svakom segmentu mog života. Starica sjede kose, i milog pogleda... Nju bih mogla opisati kada bih koristila dio iz nekog lijepog romana, takva je ona. Ona svakog poštuje ali nas voli kao svoju djecu. Mi smo njene. Mi smo joj bitni isto kao i njena krv, mada ona je u nekom srodstvu sa dedinom svastikom... Mislim da su sestre, al to nije bitno, bitno je da ona je sa nama provodila naše najljepše i najtužnije momente. Ona je bila tu za nas, sada kada su se moje sestre odselile odatle, ona je ostala sama. Sada smo mi te koje stalno dolazimo da posjetimo nju, tu divnu hrabru ženu. Toliko nam se obraduje svaki put kad nas vidi kako prilazimo njenim vratima da je meni srce puno. Automatski, meni je srce puno. Milo mi je sa njom pričati, slušati njene priče i sve ono što njoj ima značaja. Ona je žena borac, iako sama, snalazi se. Ima malu penzijicu ali njoj dovoljnu da ne zavisi ni od koga. Nama brani i šoljice od kafe koju popijemo kod nje da operemo, ne dozvoljava pomoć nijedne vrste. Ta žena je stara, ima skoro devedeset godina. A zamislite vi, narode moj, ženu od devedeset, nezavisnu koja vam nije rodbinski ništa, a voli vas kao svoju djecu.... Volim tu staricu sjede kose i plemenitog pogleda...

25.07.2018.

Izgubljena duša

Kao i mnoge druge stvari u životu, tako je onaj bitni dio naša duša. Svi mi imamo dušu, samo je nečija zamračena strašnim stvarima, a nečija je kao duša anđela. Dani koji prolaze, i oni koji dolaze su ispunjeni nekom tamom. Osjećam se kao da bezdušno lutam, i tražim tu trunku spasa koja se krije negdje u blizini. Neraspoložena sam danima, i to neraspoloženje pokušavam da sakrijem radom, i "lomljenjem leđa" kako bih jednostavno zaboravila na to. Pokušavam pronaći dio svoje ljudskosti u ovom crnilu u kome sam trenutno. Shvatam da negdje u blizini se nalazi ta slamka spasa za koju mogu da se uhvatim, i koja će mi pomoći i koja će biti moj bijeg iz crnila u kome sam sad. Osjećam bijes, tugu neopisivu, i potragu za boljim. Iskrena da budem, ne znam od čega bježim i ne znam čemu se nadam. Da li je bolje sutra taj sutrašnji dan, ili bolje sutra ne postoji. Nekako, u mom životu je sve statično.... Tražim neko bolje mjesto, tražim način da izbacim sav ovaj bijes i tugu koju osjećam iz sebe. Ne mogu pronaći u ovom crnilu samu sebe. Osobu koju volim ne viđam danima, sedmicama... Razlog je taj da ili radi ili ne znam ni ja... Nema te osobe koja bi mene u ovom trenutku usrećila, nema te osobe koja bi mi pomogla da stanem na svoje noge. Ne znam u čemu da gledam sreću, šta da radim da izađim iz statičnosti u kojoj sam sad. Jes da se ne znam baš književno izražavati, al jbg. Tražim utjehu, tražim neku akciju, tražim nešto što će me izvući iz ponora u kome sam sad. Nisam više sklona prevarama, to mi ne treba, nisam sklona laganju, nisam sklona radu loših stvari da bih našla sebi neku vrstu zabave. Mlada sam, ali ne volim izlaziti, nisam za te stvari. Želim izaći iz ponora, iz mentalnog stanja u kome se nalazim trenutno. Ako to znači da neke osobe treba da idu iz mog života, onda će tako i biti, jer ja vjerujem da ako izbacite ljude koji vas povrjeđuju iz svog života, sve će vam biti lakše. Vi sami ćete se osjećati lakšima. Meni treba izlaz, i neću pitati za cjenu koja ide uz spas. Nekada u životu jednostavno treba odlučiti za ono što je najbolje za nas same....

13.07.2018.

Daj pare, ne moraš ni dolaziti

Privatni fakultet. Tri cure koje se jedino trude za ocjene koje dobijaju, i jedine koje zasluže te ocjene. Sam pojam privatnog fakulteta za mnoge ljude je ona čuvena fraza: DAŠ PARE I PROĐEŠ KAO BUBREG U LOJU. Za nas, mene i moju drugaricu to nije tako. Poenta do sada datih para, truda i učenja je ta ocjena. Ocjena koju zaslužimo, i ocjena koja sigurno nije plaćena. Dobile smo po jednu desetku i devetku. Okej, bile smo i više nego zadovoljne. Profesor nam je lično prišao, pružio ruku, čestitao dobijenu ocjenu i rekao da smo jedine koje su u toj skupini i zaslužile tu ocjenu. Neki od profesora drugih predmeta nisu nijednom došli, dakle učili smo i predavali kolokvijume online. Mi smo ipak bile zadovoljne i tim uspjehom. Međutim, na ispit dođe profesorka koja nikad do tada nije dolazila do nas. Nikada nismo imali nijedno predavanje do tada uživo kod nje. I iskreno, nadali smo se da neće doći ni na ispit. Međutim, pu loše sreće, eto ti gospođe na ispit. Žena koja nijednom do tada nije došla, žena koju nikada do tada nismo vidjeli, je bila na ispitu. Šta se dalje dešava? Dolazi ona sva nadrkana, arogantna i umišljena pred nas. Dijeli nam papire ispitne. Mi stale, gledamo jedna u drugu i ne možemo da vjerujemo. Dala je četiri zadatka koje mi u životu vidjele nismo, ostale smo zabezeknute. Nikada nismo imale predavanja, pa ni to online učenje nije sadržavalo zadatake. Kasnije prilazi svakom ponaosob i govori kako treba početi zadatak, ali kada je prišla do nas dešava se nešto čudno. Papir koji je dala mojoj drugarici uzima sa riječima da taj ispit nije za nju, već da radimo obe sa istog papira. Tu smo mi naravno šokirane, ali ajde, trudimo se i pokušavamo da zadatak koji u životu nismo vidjele uradimo. Osvrnemo se oko sebe svi nešto prepisuju. Mi smo naravno još više šokirane i ja odlazim do nekih od "kolega", i vidim kako oni imaju urađen taj zadatak. Papir koji je uzela od moje drugarice je kod drugih studentata, ali njihov zadatak je urađen. Od skupine studenata nas nekoliko nema rješenje zadatka, ali ostali imaju, sjede jedno kraj drugog prepišu, daju papir profesorici i izađu na kafu. A mi, zadnje ostajemo i jadne se mučimo sa tim zadatkom moleći Boga za šesticu. Mnogo razočarane, uvidimo da studenti koji su došli nedavno na ovaj fakultet imaju ispite iz provog semestra, koje jedan od profesora uzima i govori im da će ona to uraditi umjesto njih. U tom trenutku smo još više razočarane i šokirane. Ne govorimo ništa i gledamo svoja posla. Na kraju svi odoše, mi ostasmo, mučeći se da uradimo taj zadatak, predajemo profesorici koja govori dobro i odlazimo. Nakon sumiranja utisaka, šokirane smo još više. Da li je ovo realno. Da li je realno da neki moraju da svoj uspjeh i svoju ocjenu zasluže, a drugima je dovoljno samo da je plate. Da li je normalno da student sjedi na mjestu gdje treba profesor, i sa papira prepisuje ispit, a mi koje smo se mučile da uradimo taj ispit i kojima ne da prepisivanje taj isti profesor, dobijemo istu ocjenu? Danas pare mogu sve. Nisam glupa i to shvatam. Ali ne mogu da shvatim razinu gluposti kod nekih ljudi. Ti isti ljudi koji plate da prođu ne znaju koji ispit polažu, i koje prijave su popunili. Kome se žaliti, kome šta reći? Jedan od studenata je na početku platio iznos cijele školarine i nijednom nije došao na predavanja, nit je radio online, nit je prisustvovao ispitima. Osam ispita, koliko ih je bilo tokom ove godine, nijednom on nije prisustvovao, ali zato ima ocjenu šest, ili sedam. Naši roditelji odvajaju od svojih usta da bi meni i mojoj drugarici platili školovanje, mučimo se i učimo, posvetimo se ovom fakultetu, dok drugi samo plate i imaju sve na zlatnoj tacni. Ovo je nepravda, ovo je zlo, nisko i podlo. Kako ona i ja, ali i još nekolicina ljudi mogu da se rangiraju sa osobama koje nijednom nisu prisustvovale predavanju? Zašto sve ovo, da li će vrijediti ovo naše učenje ičemu? Da li će nam se na kraju isplatiti sav trud i novac uložen u sve ovo? Ovo su pitanja na koja je teško dati odgovor. Mi smo ocjenu platile znanjem, oni su novcem. Količina neodgovornosti koja isplivava iz njih, iz same organizacije je nenadmašna. Ali kako god, mi bar znamo zašto smo tu. Mi bar znamo zašto učimo ovoliko i trudimo se. Ali ono najgore je da se mi NADAMO da ćemo sa ovom diplomom moći pronaći neki posao, jer vjerujte mi, novac i trud uložen u ovo je veliki. Možda bi bilo bolje da sam kao drugi upisala državni fakultet, ali ja sam anksiozna, tako da to ne bih dobro podnjela. Mada, isplati li mi se sve ovo, pitam se...........

02.07.2018.

Vrisak

Veče sparno, kišovito prvi jul. Vrijeme je nikakvo. Stojim blizu svog stana kada čujem vrisak. Vrištanje i jecanje žene, koja zove ljude u pomoć. Ta žena je tako bolno zajecala, vrisnula da je to bilo strašno čuti. Kada je izašla na svoju terasu pogled joj se uputio ka komšijama da bi neko došao do nje da joj pomogne. Ali, nažalost susreo joj se i sa mojim. Tako bolno je vrištala ime svog muža, da je to bilo prestrašno. Naravno, nekoliko komšija je otrčalo kod nje u stan, zvali su hitnu koja je došla nakon nekog vremena. Njen suprug je imao srčani. Došla je kući i zatekla supruga na podu, bez svjesti, tačnije mrtvog. Tog čovjeka sam vidjela još juče. Bio je živ i zdrav kao dren. Šta se ljudima preko noći desi, nikad neću shvatiti. Bio je dobar čovjek, sav mio i pristojan. Stariji je, ali ne toliko da se može reći da je vrijeme da ide pod zemlju. Nije toliko star. Poenta nije u njegovoj smrti, poenta je u njenom vrisku. U njenim jecajima i zvanju ljudi u pomoć. Toliko jak je bio, toliko je odjeknuo da je čulo čitavo naselje. Živjeli su sami, sinovi su im oženjeni, daleko daleko od njih. Ta žena je divna osoba, divna žena. Ovo što joj se desilo, način na koji je supruga zatekla je prestrašan. Njen vrisak koji mi je i u ovom trenutku u glavi je vrisak bola i tuge. One najveće. Vrisak smrti. Smrti lijeka nema, ali njen vrisak, jauk, bol i jecanje nikada neće prestati odzvanjati u mojoj glavi. Nakon dolaska hitne, ustanovili su da je mrtav i tu je kraj. Kraj njegovog života i svega kroz šta je prošao. Dosta ljudi oko mene je umrlo, neki meni u naručju, neke nisam ni vidjela u trenutku smrti. Bol je prisutna i dan danas. Ne jenjava ta bol, ne prestaje taj osjećaj koji i sad posjedujem. Potrešena onime što sam vidjela i čula počela sam da drhtim. Počela sam se prisjećati drugih smrti. Taj čovjek je meni bio samo komšija, ali vrisak njegove supruge je nadmašio sve smrti. Njen vrisak bi zabolio i najveće dželate, jer taj vrisak probada. Srce se grči, daha nestaje, i tuguješ zajedno sa njom. Smrti možda nema lijeka, ali njen vrisak pun bola, jada i užasa nikad, ali nikad neću zaboraviti. Bilo je prestrašno, a i sad je...........

20.06.2018.

Boli kad povrijediš osobu koju voliš, ali boli i kad tebe povrijede

Za mnoge stvari do sada sam se pokajala, za mnogo stvari se kajem, ali i za mnogo ću se kajati. Život je takav, šta da mu radim. Bol je ono što mene kao osobu opisuje. Bol koja je konstantna, koja je svakodnevna u mom životu. Osobe koje me poznaju bi rekli da sam dobra osoba, ali i osoba koja je stalno sjebana. Non stop. Moji demoni su oni koji upravljaju sa mnom. Demoni koji me okružuju, demon me pazi, demon me goni. On jedan, ili njih sto, u čemu je razlika. Da li riječi koje kažemo imaju ikakvog uticaja na druge osobe, da li riječi koje izgovorimo a radi kojih se kasnije pokajemo imaju uticaja na druge, da li drugi osjete naše pokajanje.... Vrijedi se kajati radi mnogo čega u životu, vrijedi slomiti sebe i svoj duh da ne bi mislio o težini riječi kojima si nekoga povrijedio nekada u nekom trenutku svog života, bilo namjerno ili ne. Poenta svakog pokajanja je upravo u tome da oslobodiš svoju dušu te mrlje koja je na njoj. Tog nečeg radi čega si kriv ili nisi. Mada, svi moramo mjeriti težinu riječi koje nekad i nekome izgovorimo. Svi moramo razmišljati prije izgovorene riječi. Ako boli nas, boliće i tog nekog kome smo to rekli. Ja se kajem za mnogo čega sad u ovom trenutku, i kajaću se vjerovatno dugo, dugo. Ali bol koju sam osjetila kada sam vidjela taj pogled osobe kojoj sam to rekla je neobjašnjiva. Doduše, kao i sve moje boli do sada. Ali taj pogled koji mi je upućen je dao znak da kajanje može da počne. Nenamjerno izgovorene riječi, su riječi koje bole više od onih namjernih. Kada nešto namjerno kažeš svjestan si toga što kažeš, i svjestan si težine koje te riječi i te rečenice nose. Nenamjerno izgovorene riječi, riječi s težinom, a bez mjere su one koje su uništavač veza i međusobnih odnosa. Ja se sada kajem, i kajaću se još dugo. Da li će mi to moje kajanje doprinijeti nečemu ne znam, ali znam da taj pogled koji mi je upućen pun boli i pun povrijeđenosti boli mene. Egoistima je lakše, da li sam i ja među njima to je druga priča. Kajem se jer sam uvrijedila osobu koju volim, i samim tim zaslužila takav pogled. Taj pogled prokleto boli, ne znam zašto u posljednje vrijeme se moja emotivnost pojačava, ali sliku tog pogleda iz glave ne mogu da izbacim. Tek nakon upućenog takvog pogleda, sam shvatila težinu tih riječi. Nisam željela da moje riječi u tom trenutku imaju takav uticaj, riječi izgovorene u bijesu, ali svi znamo da su riječi te koje povrijeđuju više od postupaka.... Izgleda da je došlo tako vrijeme da su pogledi ti koji će govoriti o stanju u kome se ta osoba nalazi. Prokleto boli, prokleto se ta slika izmigoljava na površinu svaki put kad sklopim oči, prokleto... Povrijedi ili ćeš biti povrijeđen, a u ovom slučaju je bilo, povrijedi i povrijeđen si.


Stariji postovi

Crne misli
<< 11/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930